čine li što čuda… da li vrijeme oprašta?
Poznajete li osjećaj kada ne znate gdje se nalazite? Poznajete li osjećaj kada nešto iznutra vas viče i trga sve na komade, a niti sami niste svjesni što se događa, unutra je sve uzburkano, unutra sve gori, unutra je pakao. U isti mah godi i boli, mijenjaju se raspoloženja od ujutro do uveče… Kako to objasniti? Postoji li mjesto gdje se može pobjeći i reći sve što te tišti a da sve što se do sada dogodilo ne padne u vodu, da se ne izgubi ili da se ne shvati krivo. Malo je ljudi koji se ne bi okrenuli i rekli da se griješi, malo je ljudi koji neće uperiti prstom a puno ljudi koji će ostati sa kiselim osmjehom… Kuda krenuti, šta učiniti, maknuti se, ostati, pobjeći ili stati? Ha? Ne znaš niti ti, jelda? Znam… ali barem si me poslušao, barem na kratko, jer da počnem cijelu priču ti pričati, ne bi vjerojatno vjerovao u ono što čuješ. Možda bi pomislio da je to samo jedan roman u nizu, priča koja se veže na milijun drugih isprepletenih u komade neizvjesnih i zamršenih poglavlja…
Iskreno nisam svoj u zadnje vrijeme, koliko god se trudio pokrivati to nekim polukiselim osmjehom. Bježim od realnosti, jednostavno pokušavam naći mir, a koliko god ga pokušavao pronaći uvijek se izgubim i opet se nasukam na tu obalu… a ta obala boli, iako je prelijepa, iako je topla… ona boli… svaki dodir boli, kriva riječ grize… a ja se uporno vraćam na tu obalu. Uporno kao da ne postoji ništa oko mene, kao da je sve propalo.
Pokušao sam nestati, pokušavati ću još i dalje uporno… a do tada…
Možda će se netko i prepoznati ovdje, ali uvjeravam Vas, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna…
depeche mode - the complete
Nakon dugo vremena, izdan je The Complete. Javlja li se netko da mi ga pošalje?



