Luda puška [ April 8th, 2008 ] Posted in » multimedia
my home… my place…
Kako sam Vam već neki dan rekao, priskrbio sam si komadić zemlje na kojoj mislim dočekati svoje sijede… ako se prije toga ne desi neko ludilo i završim kao barba na nekom otoku sa svjetionikom. Mornarsku majicu već imam :-).
No, ono što me sada više brine je izgled doma i kako bih sve to složio. U početku sam puno razmišljao o jednoj maloj hacijendi, koja bi bilo lakše preskočiti nego optrčati… ali, nakon dugo savjetovanja i upitkivanja ljudi koji se s time bave za kruh svakdašnji, svatih da je to za moj đep nekako preduboka investicija. Ako Vas zanima zašto… javite mi se, vjerujte mi… sve fore znam :-).
Nakon odustajanja od hacijende, došla je na red montažna gradnja. Razmišljao sam o Ytong kući, pa kada sam upitao arhitekta šta misli o tome, jednostavno mi je odgovorio da šta da misli o materijalu u koji ti susjed može sa nožem za kruh izrezati vrata. Samo sam ostao zbunjen, no nakon prospavane noći, upornom posjetu gradilištima na kojima se i gradi takova kuća, zamijetih da u cjelokupnoj priči i ima istine. Naravno, Vrki bio si u pravu.
Hmm… tada u par kataloga primjetih drvene kuće. Da stvar bude još ljepša, dobar prijatelj moj (svaka čast Marac) je i uspješno dovršio takvu jednu kućicu. Ne mogu vam to opisati. Kada uđete u kuću koja je sagrađena o drveta. Taj miris, taj osjećaj, ta u biti sloboda… Predivno nešto. No… i od toga sam odustao. Zašto? Jednostavan je razlog. Dok sam ja par noći budan spavao i razmišljao, cijene su porasle, kao izgovor tome što je i potražnja veća. Neznam, možda se ja baš i ne razumijem u ekonomiju, ali logično bi mi bilo da što više posla ima, cijene padaju. Ali eto… Trend je u Hrvatskoj da sve raste, kao i shoping centri.
Uglavnom, opet se nađoh na nuli. Ali, onda kao nekakvo svjetlo u tunelu, pojavi se informacija o područjima o posebnoj državnoj skrbi, na kojima sam ja i btw. uzeo plac. U čemu je fora? Ako si mladi bračni par (bračna ili izvanbračna zajednica), ako si povratnik na područje o kojima država posebno skrbi (moš’ mislit) imaš pravo na kuću “for free”… Naravno, postoje kriteriji, ali nije greda… sve se može izmuvati. I, tako se ja nađom u redu kao za crni kruh sa popunjenim papirima. Nakon mjesec dana trčanja po birokraciji, skupljanju i plaćanju nekih papira, kojima vjerojatno samo oni znaju svrhu, završih sa jednim malim papirićem u ruci i odgovorom da sačekam sada jedan vremenski period pa će mi se javiti. Uglavnom, šta je poanta… Oni Vam ne znaju reći hoćete li dobiti ili ne… smjeh zar ne… Morate gospodine čekati, znate imamo puno zahtjeva… A, šta ću… ipak sam ja samo mali čovjek sa velikim problemima…
A, iskreno… ja bih ovo…
like clouds… like the wind
Pa zar mi nismo oni koji uistinu prenose čvrstu riječ? Jutros sam na Večernjakovu portalu pročitao vijest, da je litvanski parlament odbio dati litvanskom blogeru akreditaciju za ulazak u parlament. Hmmm… pa zar samo veliki imaju pravo čuti i prenositi njihove riječi. Ne bih se baš složio. Pa ljudi… i mi imamo pero… No…pročitajte vijest u cjelosti.
Sinoć sam završio nakon napornog posla na jednoj finoj večerici i mogu Vam reći da sam se osjećao ugodno. Posjetio sam sa Jelenom staru nam i poznatu pečenjarnicu u Osijeku Makedonka. Ako ikada dođete u ove krajeve, nemojte je obići. Imaju najbolje čevape sa vrhnjem i lukom u lepinji. Iako samo mjesto i one odiše nekom ljepotom, izgled se prostora nije mjenjao već dosta godina, tako da jednostavno kada god uđete osjećati ćete se kao doma. Ps. malo je samo zagušljivo, pa preporučam proljetnu terasu ili dostavu po koju morate sami otići, pa na obalu Drave i udri po luku :-).
I na kraju, iako nikada nije isključeno da ću Vam se još danas vratiti… neka Vas dotle lupi i šamara U2 & Green Day
Ispod drveta bjah, jabuka na glavu mi pade…
Jeste li nekada imali veliku želju nešto si nabaviti, sjedili danima pred trgovinom i razmišljali koliko još projekata mora proći, koliko još neprospavanih noći da biste si uspjeli nabaviti taj komad limenog čudovišta. Neki će pomisliti da sam poželio autić, no ne… jednostavno sam si poželio malu sivu jabukicu. Da, uspio sam postati switcher. Prešao sam u svijet jabuke… jea… svijet je ostao jednostavniji i ljepši. Znam da to zvuči malo čudno, ali jednostavno… jabuka je jabuka… makar i zelena.
Htio bih s Vama podijeliti i svoj novi projekt koji sam završio u suradnji sa svojim timom, pa ga eto pogledajte… i naravno slobodno komentirajte… www.fizika.unios.hr.
No, nakon dugo vremena, sam se odlučio i kupiti sebi mali komad zemlje. Naravno, u sve sam to ušao sa svojom boljom polovicom, pa planiram, istražujem i nevjerujem, iako je to normalno, hrvatskoj birokraciji. No, ne zabrinjavam se ja s njima, tako da sam prije nekog vremena zasadio par biljaka i uživao u misli kako ću jednog dana ubirati plodove. Hmm, višnja… kruška i šljiva. Hvala, profesore. Iako sada tek primjetih da mi fali zasađena jabuka… 
Kako to već i biva kod nas informatičara (ili kako nas ljudi vole popularno zvati geek-ovima), znam ponekad par dana (iako sam to i malo rekao) biti out iz ovoga svijeta, tako da se ponekad desi da niti ne znam koji je dan, koji datum, koje vrijeme… Da nema izlazaka i zalazaka Sunaca.. who knows… Tako sam eto neki dan zaboravio dva bitna mi rođendana, pa se ovim putem, iako nije baš kulturno, ispričavam svojoj voljenoj dragoj i mia cusina… bebo sorry…
Mrzim bolnice… nadam se i Vi. Neki sam dan pričao sa jednom osobom koja je zaposlena u kompleksu bolnice, nije doktor, ali kao da i je… majstor je za Ubuntu Linux-a… dragi moj admin sa Medicinskog fakulteta… koji naravno više nema Skype za 64-bitnu arhitekturu, pa ga rijetko viđam… No, nisam ja ovako počeo, zar ne… Zašto mrzim bolnice… Mrzim onaj miris… okružen si bolešću gdje god da se okreneš, a bio sam primoran neki dan i posjetiti taj kompleks. Otac mi je bio na jednom malom kirurškom zahvatu, ali je sve prošlo dobro. Iskreno se nadam…
I na kraju… ajmo svi u krug… hajmo…
