Tko to zna?

Približio se i taj dan. Kasna je noć, iliti rano jutro. Opijen vinom sjedam za tipkovnicu i pokušavam se na ovaj način oprostiti od novog, možda već starog ali tek sada upoznatog prijatelja Mrkopalja. Možda mi je žao, možda se i veselim, a možda niti neznam gdje pripadam.

Ne znam zašto, ali mnogi su me odgovarali od povratka. Ja, iskreno nisam siguran više gdje sam. Da li stvarno pripadam tamo, ili stvarno moram postati gorštak, iliti barba… šta god je bliže. Jedno je sigurno, Malnar nije bio glup u svojim putovanjima i reportažama. Možda i je to poziv moj, možda bih trebao nastaviti ovim smjerom i stavljati osmjeh na lice svoje, jer tamo kako sve priliči čeka me tuga i očaj. Možda ne, ali nisam više siguran.

Mnogi će pomisliti da vino priča iz mene, ali jedno budite, prijatelji stari, uvjereni… ono što trijezan misli, pijan to stvarno govori (čitaj piše).

He, možda bih Vam trebao pisati o danu. Ha, pa eto. Susret se zbio u Delnicama. Nebo je bacilo suze u obimnim količinala, tako da nam je pokvarilo sve unaprijed dogovorene planove. Nije nas to previše niti uznemirilo. Uzeli smo namirnice od mr. T-a, pa krenuli put Mrkopalja. Upoznavanje sa okolinom i dolazak na odredište. Pokazivanje stana i osnovnih potrebština.

Kuda? Što im pokazati od svega ovoga proživljenoga. Što vi mislite. Odveli smo ih u berbu malina. Malo šumske vožnje, svježeg zraka i lude vožnje na 1000 metara. Sve je to naravno prije bilo zaliveno dobrom starom beljskom graševinom. Da se ne bi osmjeh izgubio. Naravno.

Eh. Sada slijedi vrhunac dana. Večera. Dagnje na buzaru. Hm… iako nije dvije kile uspjelo zadovoljiti naše potrebe. No, možda i nije potrebno biti prepun, jer još uvijek ima vina, a razlog slavlju postoji. Napušta se ipak predivan krajolik.

Evo… nakon 4L vina, prepun ##3#% cigareta, ostadoh jedino ja i mr. book. I naravno Vi.

Pozdravlja Vas vedro mrkopaljsko nebo i ja.

arijavedercdija…