Tko to zna?

Kako sam Vam nedavno i rekao, krenuo sam put mora na malu vikend avanturu. Konferencija na Brijunima, spavanje u Motovunu. Tri dana trčanja, vozikanja, ludovanja i smijeha. Sve to zaliveno predivnim krajolikom i ugodnom atmosferom.

Put je počeo u petak uveče, oko devet sati, kada su nas Baky i Tea pokupili ispred stana. Spremanje stvari, paljenje (ipak ne žute mašine) sive mašine i kretanje obilaznicom na putešestvije. Svi smo izgledali umorno i nezainteresirano za putovanje, ali unutar sebe iskreno, jedva sam čekao trenutak polijetanja i napuštanja ove okoline. Vremenska prognoza je pokazivala dobro vrijeme, prostor je obećavao…

Prva stanica nam je bila Slavonski Brod i mala inina crpka. Kupovina coffe2go paketa, odmor i mali posjet prirodi poradi olakšavanja mjehura. Nažalost autoput je bio krcat vozačima svilenog puta, pa smo morali tako i s njima djeliti mjesto na odmaralištu. No, nije bio to nikakav problem, jer uvijek se nađe neki napušteni kutak. Nakon nekih dva sata vožnje, zadnje sjedalo je ušutilo. Komunikacija se odvijala samo na trenutke, i to pitanjima koliko još imamo.

Stigli smo kasno u noć, iliti rano ujutro. Penjanje na motovunsko brdo, čisto nebo i zvijezde na dohvat ruke. Umorni, povadili smo stvari i krenuli put kreveta. Drugi dio ekipe je već bio tamo i lagano bio spreman za spavanje. Ha, kažu da su nas uporno čekali i ispijali rakijicu. Pošto nas dugo nije bilo, rakija se popila, oni popadali, pa smo morali popiti jednu još za sretan dolazak. Lagano pranje, uvlačenje u toplu postelju i tužan osmjeh zbog ranog ustajanja.

Subota ujutro. Kretanje na konferenciju. Opet sjedanje u auto, isti položaj. No, ovaj puta nije bilo tužnih lica. Ipak smo se kretali put velike bare. Oko 50 km vožnje od Motovuna do Fažane. Cesta je bila za pohvaliti, turista vrlo malo, ako se izuzmu naša dva auta. Nakon ulaska u luku, parkinga i kupovine laganog pekarskog doručka, dohvatili smo se brodića koji nas je preveo do Brijuna. Vrijeme je bilo predivno, lagani vjetar. Pronalazak hotela i konferencije. Ušli smo na brzinu, javili se na recepciju i upali na predavanja. Iako su nam na ulasku rekli da kasnimo, meni se i nije tako činilo, jer je taman počeo govor otvaranja.

Predavači su se redali, 15 minuta predavanja, 10 minuta pitanja. Zanimljive teme, predavači iz cijelog svijeta. Izdržali smo do sedam sati, jedva, jer su nas želudci počeli napadati i buniti se. Kako nismo znali da nakon konferencije u subotu je organiziran beach party sa švedskim stolom, dogovorili smo se da idemo natrag na obalu i pronaći ćemo nešto za klopu pa put pod noge do Motovuna. Na svu sreću, naš direktor nas je spasio i uspio dobaviti nam tu informaciju.

E sada je počinjala brija. Klopa na otvorenoj rivi. Glazba u stilu drum ‘n’ base-a, popraćeno didgeridoo zvukovima. Pratili su ih slabi pokušaji plesnog ansambla. Iako fotografije u photo blogu i izgledaju možda spektakularno, nisu se baš osvjetlili. Nakon ubijanja praznog nam želudca sa svim mogućim kombinacija hrane, krenuli smo posljednjom brodicom put Fažane. Sjedanje u auto, truckanje natrag do Motovuna. Iako sam bio uvjerenja da ćemo dugo u noć još brijati i tamo, tuš i oblačenje tople garderobe je učinio svoje i potjerao me u krevet do drage. Mislim da sam nakon sklapanja očiju odmah posjetio zemlju snova.

Nedjelja. Tužan u biti dan. Koliko god da samo bili oduševljeni sa svime, povratak se bližio. Još jedan dan konferencije, puta do mora, a nakon toga put pod noge i povratak u Osijek. Iako nismo stigli na konferenciju, jer se već završila, uspjeli smo upasti na “gratis” ručak u hotel. Malo hrane na žlicu. Nakon toga, smo odlučili ipak malo i posjetiti i obići Brijune.

Privukao nas je malo golf vozilo, pa smo uspjeli skupiti 200Kn za sat vremena vožnje. Auto na struju, jedna brzina, mislim da nam je to bilo dovoljno. Napravili smo malu vožnju otokom i puknuli par fotki. Posjet tiletovom kadilaku, razgovor sa Kokijem, kavica na rivi. Vijanje galebova fotoparatom.

Oko šest je polazio brod na obalu. Oproštaj od mora za ovu godinu. Iako sam bio umoran od svega, nije mi se nikako išlo. Kako se mrak spuštao, pokušavao sam još uhvatiti usput posljednji vidik mora. Prolaz iznad Rijeke i posljednje stajanje u blizini vode. Kao da se nisam htio rastati od starog prijatelja.

Stigli smo doma jako kasno. Umorni smo samo zalegli u krevet i očekivali jutarnji sat i odlazak na posao. Avanturi je stigao kraj, ali priča se nastavlja…

Prije skoro punih 17 godina, napustio sam svoje mjesto u kojem sam živio sa svojim roditeljima u tek novoj izgrađenoj kući. Život mi se popunio, od osnovne škole koju sam pohodio u istom mjestu, od srednje koju sam nastavio u Osijeku. Druženje sa prijateljima na igralištu, bazenu, folkloru, kojega sam aktivno plesao i u biti i jako volio, pa sve do večernjih izlazaka u disko, na kraju sela.

Tada se desila ona stvar. Rat je zahvatio ovo područje i ljudi su se razbježali na sve strane. Društvo, zabava, normalni tijek života je nestao. Udobnost doma je zamijenjeno prognaničkim krevetima i stajanjem u redu za tjedni bon i hranu. Novi ljudi, nova sredina, nova ekipa, a tek sam 18 napunio. Sve se pomiješalo.

Povratak je uslijedio nakon skoro godinu dana. Kako sam se već odvikao od starih prijatelja, jer jednostavno nisam niti znao gdje su, počeo sam se privikavati na nove, u prograništvu. A sada je uslijedio odlazak na novi teren. Osijek. Iako stari prijatelji iz srednje, to nije bilo to. Po drugi puta upoznavanje okoline. Kretanje u školu i završavanje posljednje godine srednje u roku od dva mjeseca, pa upisi na fakultet. E, tu se sve nekako stabiliziralo. Prijatelji su postalni stalni, normalni (čak su i isti jezik pričali ).

Sve je to trajalo jako dugo i postalo sasvim normalno. Iako sam u međuvremenu mnogo proputovao i radio i u inozemstvu, a novac nije bio mali, ipak sam odlučio ostati. Osijek mi se činio kao dobra prilika. Čak sam i zaljubljen bio.

Našao sam dobar posao. Radim i uživam. Tako se moje uživanje i jučer nastanilo u Zmajevcu. Na proslavi 33. rođendana starog prijatelja. Sve je bilo normalno, dok se nije pojavio stari prijatelj, od prije 17 godina. Sa početka priče, prije onih glupih događanja. Prijatelj s kojim sam u mladosti dijelio i prve cigarete, prve djevojke, pa čak i prva pijanstva.

Stari se prijatelj nije puno promijenio, naravno osim u kilaži, iako se takva stvar i meni desila. Smijeh mu se nije maknuo sa lica, a takvog sam ga uvijek i poznavao. Prepričavanje 17 izgubljenih godina. On sa svoje strane, ja sa svoje strane. Priča se protegla duboko u noć i završila je izmjenom telefona. Osmijeh i stisak ruke.

Nakon svega, ostao sam stajati i razmišljati. Stvarno se upitaš, ako nešto stvarno želiš, je li se to stvarno ostvari?