Tko to zna?

Prije skoro punih 17 godina, napustio sam svoje mjesto u kojem sam živio sa svojim roditeljima u tek novoj izgrađenoj kući. Život mi se popunio, od osnovne škole koju sam pohodio u istom mjestu, od srednje koju sam nastavio u Osijeku. Druženje sa prijateljima na igralištu, bazenu, folkloru, kojega sam aktivno plesao i u biti i jako volio, pa sve do večernjih izlazaka u disko, na kraju sela.

Tada se desila ona stvar. Rat je zahvatio ovo područje i ljudi su se razbježali na sve strane. Društvo, zabava, normalni tijek života je nestao. Udobnost doma je zamijenjeno prognaničkim krevetima i stajanjem u redu za tjedni bon i hranu. Novi ljudi, nova sredina, nova ekipa, a tek sam 18 napunio. Sve se pomiješalo.

Povratak je uslijedio nakon skoro godinu dana. Kako sam se već odvikao od starih prijatelja, jer jednostavno nisam niti znao gdje su, počeo sam se privikavati na nove, u prograništvu. A sada je uslijedio odlazak na novi teren. Osijek. Iako stari prijatelji iz srednje, to nije bilo to. Po drugi puta upoznavanje okoline. Kretanje u školu i završavanje posljednje godine srednje u roku od dva mjeseca, pa upisi na fakultet. E, tu se sve nekako stabiliziralo. Prijatelji su postalni stalni, normalni (čak su i isti jezik pričali ).

Sve je to trajalo jako dugo i postalo sasvim normalno. Iako sam u međuvremenu mnogo proputovao i radio i u inozemstvu, a novac nije bio mali, ipak sam odlučio ostati. Osijek mi se činio kao dobra prilika. Čak sam i zaljubljen bio.

Našao sam dobar posao. Radim i uživam. Tako se moje uživanje i jučer nastanilo u Zmajevcu. Na proslavi 33. rođendana starog prijatelja. Sve je bilo normalno, dok se nije pojavio stari prijatelj, od prije 17 godina. Sa početka priče, prije onih glupih događanja. Prijatelj s kojim sam u mladosti dijelio i prve cigarete, prve djevojke, pa čak i prva pijanstva.

Stari se prijatelj nije puno promijenio, naravno osim u kilaži, iako se takva stvar i meni desila. Smijeh mu se nije maknuo sa lica, a takvog sam ga uvijek i poznavao. Prepričavanje 17 izgubljenih godina. On sa svoje strane, ja sa svoje strane. Priča se protegla duboko u noć i završila je izmjenom telefona. Osmijeh i stisak ruke.

Nakon svega, ostao sam stajati i razmišljati. Stvarno se upitaš, ako nešto stvarno želiš, je li se to stvarno ostvari?