Tko to zna?

Vjeruš li u sudbinu i zvijezde, upitan sam bio neki dan. Iskreno, nisam znao odgovor. Samo sam šutio i zurio jedno vrijeme, pokušavajući ukrasti trenutak još vremena i pronaći negdje neki suvisli odgovor. Naravno, neznanje i laž, odmah se uoče. Siguran sam u jedno. Vjerujem u sebe, vjerujem u nju, u te više ne, a bogumi niti u statistiku.
To je ono što me u posljednje vrijeme sve više tjera prema naprijed. Moram priznati, jedno sam vrijeme bio veliki materijalista, iako sam to uporno negirao, ali sam cijelo vrijeme u svemu vidjeo zeleniš. Vjerojatno će se odmah i naći netko tko će odmah pomisliti da novac i okreće svijet. Ali, ja sam pak sada suprotnoga mišljenja. Ima jedna stara poslovica, koju vjerojatno neću uspjeti jano i glasno citirati, ali glasi nekako ovako: Lako je sa novcima stvoriti nešto, treba stvoriti nešto i bez novaca.

Iskreno, do sada sam uspjevao prodavati svoje usluge i shvatio da mogu i više i jače djelovati, više i naprednije, upornije i živčanije, srdito i mudro… Ma, kako god. No, svijet ima i drugu stranu medalje.

Neki sam dan imao lijepu havariju na poslu. Nekako mi se uspjelo tri godine rada svesti na početni nivo. Naravno, sve sam ja sredio za kratki vremenski rok, ali nije to poanta. U tom radu, pronalaželju i čupanju podataka iz pohrane, nekako uvidjeh da ja u biti i nisam sretan u svemu ovome. Okrenuh se par puta i uvidjeh, nikoga nema niti ispred niti iza mene… Nitko ne primjećuje. Sam… baš sam. Tako da, u tom trenutku, a sada to i nekako bilježim, odlučih se krenuti naprijed. Zaboraviti sve ovo i nastaviti. Papir je popunjen, poanta nije uspjela. Okrećemo drugu stranu.

Sa druge pak strane, postižem balans. Kupio sam si skromni kutak života. Zaokupljen sam totalno. Dan ili noć? Nije bitno. Osmjeh i siguran put ka svršenom činu. Nekako po prvi puta vidim siguran završetak projekta. Budem i vizualno priložio, tako da dokumentacija ne podliježe financijskom gubitku, iliti da izgubi na natječaju. Nadalje, mnoge su me stvari u vrlo bliskoj prošlosti natjerale na razmišljanje. Shvatio sam da premalo vremena provodim sa ljudima do kojih mi je stvarno i najviše stalo u životu. Nikako do sada nisam imao vremena za njih, sastančio, dimio se u posljednjoj sobi, potezao bocu i glumio rad. A vrijeme prolazi, a ljudi nestaju, a kosa opada, a ludi nestaju, a duše ostaju.

Vjerojatno će već neki i odustati od čitanja ove moždane dijareje, no, u svima nama čući ljutnja i ogorčenje na sve ono što radimo i vjerojatno sam jedan od onih koji ima i muda sve ovo izreći, a ne glumiti hot shot frajera na ekranu. Ipak, šta mi se može desiti, jedan mali hack i kompletna duša mi je nestala kao voda u školjci. Možda, da svi preskočimo barijeru komunikacije i pogledamo se u oči? Pomislio sam baš neki dan, što bi se desilo da jezik komunikacije ne postoji. Prvo što mi je palo na pamet, bliskost bi nam bila veća, jednostavnost bi se vratila u normalu, postali bi srednjoškolci… osnovnoškolci… u najgorem slučaju fakultetlije iliti kvazi poslovnjaci.

Ono što je najbitnije od svega, pronaći sebe (što ja već dugo ne pronalazim), krenuti putem sebe i slušati se. Ništa nije slučajno, sve je sa razlogom i u tom trenutku baš namjenjeno. Znam samo jedno, prestati ću gledati u magazine ljepote i dekoracije, jer samo me čine ružnijim.

[youtube]pRV9QCXLtHQ[/youtube]