Tko to zna?

E da. Dugo se nismo niti čuli niti pisali. Izbivao sam neko vrijeme. Nije neki poseban razlog bio, jednostavno sam se malo maknuo od virtualnog svijeta i pokušao se vratiti u kvazi normalnu kolotečinu. Pokušao sam se družiti, obilaziti i biti dostupan. Ali, kao što se može naslutiti, zašto biti nešto ili netko što u uopće nisi.

No, krenimo redom. Sredio sam svoj mali kutak i uselio se. Načinio sam si malo čudo, čega nisam još niti sam svjestan. Uživam u njemu iz dana u dan. Iako svi govore da je tek početak, na kući nikada nisi miran, ja sam još uvijek drugog mišljenja. Ovdje je tek počeo mir. Svaki dan po nešto i dolayi se lagano do cilja.

Preselio sam također jedan dio svog života također u svoj kutak. Napravio si mali ured i u njemu počinjem lagano raditi. Nije još sklepan do kraja, ali bude. Vjerujete, bude.

Na privatnom planu ništa novo. Još uvijek volim i voljen sam. Barem od nekih osoba. To je onaj dio zbog kojega bježim ipak natrag u svoj svijet. Ako mi nešto ovdje ne štima, jednostavno ugasim ili upalim, u krajnjem slučaju stisnem ga na 4 sekunde i on zašuti. Jednostavno tako. Ma da. Jesam ogorčen sam u ljude. Što jest jest…

No, nije sve crno, kao što je vani. Kiša lije već poduže vrijeme, možda da malo Sunca grane, bilo bi i drugačije.

Na poslovnom planu se također mnogo toga odvija, iako sporije u posljednjih godinu dana. Iskreno nisam stigao ništa, osim raditi na postojećim klijentima. Čak sam i njih morao ponekad maknuti sa strane. Ipak je biti šef gradilišta malo yahtjevniji posao. No, sve u svemu stiglo se mnogo toga. Tri udarne smjene, mnogo neprospavanih noći i kalkulacijama i raymišljanjima, popunjen cijeli notes sa informacijama i telefonskim brojevima, a da ne pričam o crtežima. Tako da je i stari greenGate malo stao. Počeo sam neki dan raditi na njemu i uspio iskompajlirati novu verziju, ali o tome više na http://gate.greenstudio.hr.

Eto… dragi moji dolazi kraj i ovom javljanju. No, nije kraj, jer T2B se vratio. A gdje je bija, pitate se. E… staj tjund i budete saznali.

Pokušaš li se promijeniti i učiniti nešto za sebe, kolotečina te vraća u centar mase. Nevjerojatno, ali stvarno se ne smiješ isticati, niti po buntu, niti po tišini. Proglašen sam asocijalnom osobom.

No krenimo redom. Kako sam već i pisao, odlučio sam malo zaustaviti uzde. Pretjerano trčanje i prebrza kolotečina posljednjih dva mjeseca, natjerala su mi mašinu u crveno. Jedan od velikih projekata koje sam oduvijek želio započeti, počeo je dobivati svoju konstrukciju, pa me to i budi iz dana u dan. Sve mi to nekako liči na početke učenja Linux-a, tada sam se osjećao kao djete koje otkriva novi svijet. Isto je i sa izgradnjom kuće. Moraš jednostavno ustrajati, jer nećeš stići do cilja. Sve je to kao igra mačke i miša, borba sa raznim ponudama, otkrivanje dobrih i loših majstora, učenje različitih tehnologija, jer naravno naši stari su gradili kuću po svome nahođenju, pa baš i ne vjeruju u nove tehnologije. Tako, da sve u svemu, ne samo da učim sebe i pronalazim rješenja, to moram i na dobar i jednostavan način prezentirati i ostalima. Ali, nije bitno. Ovo me stvarno veseli. Iz dana u dan, dom postaje sve nalik onome što sanjam već dosta godina. I… što je najbitnije, upoznao sam mnogo ljudi.

Na poslovnom planu nema promjena. Prijavljeni dio posla me ostavio malo na miru, iako imam dosta kašnjenja, ali iskreno ništa što nije za nadoknaditi u dva dana prionjena posla. I tako planiram ponedjeljak i utorak, odnosno drugačije rečeno početak tjedna kada su svi na okupu, završiti započeto. Veći dio problema sam riješio jučer, iako sam bio totalno prošli tjedan nezainteresiran za posao.

U svim svojim daljnjim nastojanjima, morao sam nešto zanemariti. Tako sam odlučio svoj proizvod staviti malo u pozadinu. Neki su i primjetili, neki su me prozvali asocijalnim. Ali to je jednako zagrijavanju vode, mnogo trenja i bunta. Nisam baš pretjerano mario niti reagirao. Sve mi je to pomalo smiješno, ali tako je to. Jenostavno ljudi sebi dozvoljavaju malo previše, iliti visoko lete.

Budući da sam u posljednje vrijeme u ponudama i potraživanjima, imam milijun dokumenata na svom računalu. Nekako sam počeo uvoditi reda, pa sam ih sve lijepo formatirao i pomislio, zašto to ne bi sve bilo u jednom dokumentu, na jednom mjestu. Pa evo. Jednostavan stari drag & drop i merge PDF’s. Naravno, sve je ovo na jabuci, žao mi je, ali ja sam ipak switcher.

Naspavao sam se. Odnosno, pokušao sam. Virtualni humanoidni sat probudio me baš kako je to i normalno. Oko sam zatvorio, ugasio mobitel i počeo sa procesom gubljenja posla.

Nakon vrtnje i bezbroj pokušaja, oči nisu tonule. Glava je samo bubrila, tako da sam ustao nažalost sa glavoboljom i ništa boljom situacijom da sam ostavio sat. Lagano ustajanje i tuš. Odlučio sam se za totalno drugačiji početak dana. Prvo lagani doručak i kafica, pa onda lagano na posao.

Doručak je bio u totalno nezdravom, ali ukusnom ozračju. Nekakav novi alpski sendvič od g. MC-a, prženi krompir, te enormna količina cijeđenog soka od narandže. To me ipak dovelo k svjesti, pa sam shvatio kako se ipak razbuditi. Doza vitamina.

Posao me čekao. Iako imam par stvari koje već kasnim sa odradom, nisam nešto previše zbog toga bio opterećen, jerbo, dosta mi je metalnih kanti, terminala te monitora. Više me raduju ljudski pokreti, pa se definitivno tome posvećujem. Upalio sam računalo, pogledao poruke i odradio jedan sitan posao. Odlučih se za kaficu u gradu. Sunce je sijalo, ali je hladno bilo. Nekakav vjetar je pirio i rezao lice. Nisam se dao smesti. Nisam ovo dugo radio. Osjećao sam se slobodan. Telefon ugašen, Sunce sija i ljudi oko mene. To sam htio. Barem danas. Barem na jedan dan.

Dogegao sam se do centra i stao. Pogled je bio prelijep. Koliko dugo nisam bio tu. Pretvorio sam se u roba posla. Jutarnja ustajanja, nadopunjuju se kuhanjem kave, spremanjem i trčanjem u isti zatvoreni prostor. Ovo je bilo kao bijeg od stvarnosti. Možda sam se u ovom trenutku odlučio za pravu tabletu?

Zašto ga nisam ponio, pomislio sam. Pa danas je prelijep dan za slikanje. Grad je vrvio od ljudi, počeli su svi izlaziti van kao gušteri na stijene. Smijeh je lagano obuhvaćao svačija lica, ulični je svirač ludo udarao o gitaru a ja sam bio dio njih.

Još uvijek me drži. Dok i ovo tipkam, osjećam se bolje. Stvarno sam rob, stvarno moram van iz kolotečine. Budemo vidjeli sutra ujutro. Možda opet sat ne zazvoni. Možda virtualni sat popusti. Možda je ovo san…