Tko to zna?

Nije sve crno, ipak postoji i sivo

Pokušaš li se promijeniti i učiniti nešto za sebe, kolotečina te vraća u centar mase. Nevjerojatno, ali stvarno se ne smiješ isticati, niti po buntu, niti po tišini. Proglašen sam asocijalnom osobom.

No krenimo redom. Kako sam već i pisao, odlučio sam malo zaustaviti uzde. Pretjerano trčanje i prebrza kolotečina posljednjih dva mjeseca, natjerala su mi mašinu u crveno. Jedan od velikih projekata koje sam oduvijek želio započeti, počeo je dobivati svoju konstrukciju, pa me to i budi iz dana u dan. Sve mi to nekako liči na početke učenja Linux-a, tada sam se osjećao kao djete koje otkriva novi svijet. Isto je i sa izgradnjom kuće. Moraš jednostavno ustrajati, jer nećeš stići do cilja. Sve je to kao igra mačke i miša, borba sa raznim ponudama, otkrivanje dobrih i loših majstora, učenje različitih tehnologija, jer naravno naši stari su gradili kuću po svome nahođenju, pa baš i ne vjeruju u nove tehnologije. Tako, da sve u svemu, ne samo da učim sebe i pronalazim rješenja, to moram i na dobar i jednostavan način prezentirati i ostalima. Ali, nije bitno. Ovo me stvarno veseli. Iz dana u dan, dom postaje sve nalik onome što sanjam već dosta godina. I… što je najbitnije, upoznao sam mnogo ljudi.

Na poslovnom planu nema promjena. Prijavljeni dio posla me ostavio malo na miru, iako imam dosta kašnjenja, ali iskreno ništa što nije za nadoknaditi u dva dana prionjena posla. I tako planiram ponedjeljak i utorak, odnosno drugačije rečeno početak tjedna kada su svi na okupu, završiti započeto. Veći dio problema sam riješio jučer, iako sam bio totalno prošli tjedan nezainteresiran za posao.

U svim svojim daljnjim nastojanjima, morao sam nešto zanemariti. Tako sam odlučio svoj proizvod staviti malo u pozadinu. Neki su i primjetili, neki su me prozvali asocijalnim. Ali to je jednako zagrijavanju vode, mnogo trenja i bunta. Nisam baš pretjerano mario niti reagirao. Sve mi je to pomalo smiješno, ali tako je to. Jenostavno ljudi sebi dozvoljavaju malo previše, iliti visoko lete.

Budući da sam u posljednje vrijeme u ponudama i potraživanjima, imam milijun dokumenata na svom računalu. Nekako sam počeo uvoditi reda, pa sam ih sve lijepo formatirao i pomislio, zašto to ne bi sve bilo u jednom dokumentu, na jednom mjestu. Pa evo. Jednostavan stari drag & drop i merge PDF’s. Naravno, sve je ovo na jabuci, žao mi je, ali ja sam ipak switcher.

Ne daj se, samo ustraj…

Naspavao sam se. Odnosno, pokušao sam. Virtualni humanoidni sat probudio me baš kako je to i normalno. Oko sam zatvorio, ugasio mobitel i počeo sa procesom gubljenja posla.

Nakon vrtnje i bezbroj pokušaja, oči nisu tonule. Glava je samo bubrila, tako da sam ustao nažalost sa glavoboljom i ništa boljom situacijom da sam ostavio sat. Lagano ustajanje i tuš. Odlučio sam se za totalno drugačiji početak dana. Prvo lagani doručak i kafica, pa onda lagano na posao.

Doručak je bio u totalno nezdravom, ali ukusnom ozračju. Nekakav novi alpski sendvič od g. MC-a, prženi krompir, te enormna količina cijeđenog soka od narandže. To me ipak dovelo k svjesti, pa sam shvatio kako se ipak razbuditi. Doza vitamina.

Posao me čekao. Iako imam par stvari koje već kasnim sa odradom, nisam nešto previše zbog toga bio opterećen, jerbo, dosta mi je metalnih kanti, terminala te monitora. Više me raduju ljudski pokreti, pa se definitivno tome posvećujem. Upalio sam računalo, pogledao poruke i odradio jedan sitan posao. Odlučih se za kaficu u gradu. Sunce je sijalo, ali je hladno bilo. Nekakav vjetar je pirio i rezao lice. Nisam se dao smesti. Nisam ovo dugo radio. Osjećao sam se slobodan. Telefon ugašen, Sunce sija i ljudi oko mene. To sam htio. Barem danas. Barem na jedan dan.

Dogegao sam se do centra i stao. Pogled je bio prelijep. Koliko dugo nisam bio tu. Pretvorio sam se u roba posla. Jutarnja ustajanja, nadopunjuju se kuhanjem kave, spremanjem i trčanjem u isti zatvoreni prostor. Ovo je bilo kao bijeg od stvarnosti. Možda sam se u ovom trenutku odlučio za pravu tabletu?

Zašto ga nisam ponio, pomislio sam. Pa danas je prelijep dan za slikanje. Grad je vrvio od ljudi, počeli su svi izlaziti van kao gušteri na stijene. Smijeh je lagano obuhvaćao svačija lica, ulični je svirač ludo udarao o gitaru a ja sam bio dio njih.

Još uvijek me drži. Dok i ovo tipkam, osjećam se bolje. Stvarno sam rob, stvarno moram van iz kolotečine. Budemo vidjeli sutra ujutro. Možda opet sat ne zazvoni. Možda virtualni sat popusti. Možda je ovo san…

Svemu lijepom dođe kraj

Vjeruš li u sudbinu i zvijezde, upitan sam bio neki dan. Iskreno, nisam znao odgovor. Samo sam šutio i zurio jedno vrijeme, pokušavajući ukrasti trenutak još vremena i pronaći negdje neki suvisli odgovor. Naravno, neznanje i laž, odmah se uoče. Siguran sam u jedno. Vjerujem u sebe, vjerujem u nju, u te više ne, a bogumi niti u statistiku.
To je ono što me u posljednje vrijeme sve više tjera prema naprijed. Moram priznati, jedno sam vrijeme bio veliki materijalista, iako sam to uporno negirao, ali sam cijelo vrijeme u svemu vidjeo zeleniš. Vjerojatno će se odmah i naći netko tko će odmah pomisliti da novac i okreće svijet. Ali, ja sam pak sada suprotnoga mišljenja. Ima jedna stara poslovica, koju vjerojatno neću uspjeti jano i glasno citirati, ali glasi nekako ovako: Lako je sa novcima stvoriti nešto, treba stvoriti nešto i bez novaca.

Iskreno, do sada sam uspjevao prodavati svoje usluge i shvatio da mogu i više i jače djelovati, više i naprednije, upornije i živčanije, srdito i mudro… Ma, kako god. No, svijet ima i drugu stranu medalje.

Neki sam dan imao lijepu havariju na poslu. Nekako mi se uspjelo tri godine rada svesti na početni nivo. Naravno, sve sam ja sredio za kratki vremenski rok, ali nije to poanta. U tom radu, pronalaželju i čupanju podataka iz pohrane, nekako uvidjeh da ja u biti i nisam sretan u svemu ovome. Okrenuh se par puta i uvidjeh, nikoga nema niti ispred niti iza mene… Nitko ne primjećuje. Sam… baš sam. Tako da, u tom trenutku, a sada to i nekako bilježim, odlučih se krenuti naprijed. Zaboraviti sve ovo i nastaviti. Papir je popunjen, poanta nije uspjela. Okrećemo drugu stranu.

Sa druge pak strane, postižem balans. Kupio sam si skromni kutak života. Zaokupljen sam totalno. Dan ili noć? Nije bitno. Osmjeh i siguran put ka svršenom činu. Nekako po prvi puta vidim siguran završetak projekta. Budem i vizualno priložio, tako da dokumentacija ne podliježe financijskom gubitku, iliti da izgubi na natječaju. Nadalje, mnoge su me stvari u vrlo bliskoj prošlosti natjerale na razmišljanje. Shvatio sam da premalo vremena provodim sa ljudima do kojih mi je stvarno i najviše stalo u životu. Nikako do sada nisam imao vremena za njih, sastančio, dimio se u posljednjoj sobi, potezao bocu i glumio rad. A vrijeme prolazi, a ljudi nestaju, a kosa opada, a ludi nestaju, a duše ostaju.

Vjerojatno će već neki i odustati od čitanja ove moždane dijareje, no, u svima nama čući ljutnja i ogorčenje na sve ono što radimo i vjerojatno sam jedan od onih koji ima i muda sve ovo izreći, a ne glumiti hot shot frajera na ekranu. Ipak, šta mi se može desiti, jedan mali hack i kompletna duša mi je nestala kao voda u školjci. Možda, da svi preskočimo barijeru komunikacije i pogledamo se u oči? Pomislio sam baš neki dan, što bi se desilo da jezik komunikacije ne postoji. Prvo što mi je palo na pamet, bliskost bi nam bila veća, jednostavnost bi se vratila u normalu, postali bi srednjoškolci… osnovnoškolci… u najgorem slučaju fakultetlije iliti kvazi poslovnjaci.

Ono što je najbitnije od svega, pronaći sebe (što ja već dugo ne pronalazim), krenuti putem sebe i slušati se. Ništa nije slučajno, sve je sa razlogom i u tom trenutku baš namjenjeno. Znam samo jedno, prestati ću gledati u magazine ljepote i dekoracije, jer samo me čine ružnijim.